Dan uoci 1. maja krenula sam na put sa djecom. Bila je velika guzva na putu i jako puno udesa, koje su uglavnom izazivali pijani vozaci. Zbog toga sam jako kasnila, a vec se i noc blizila pa su me djeca molila da promjenim planove i da skretanje u Zenicu, zbog unaprijed dogovorene obaveze, odgodim za povratak kuci. U trnutku kada sam pomislila da ih poslusam, osjetila sam nekakvu nelagodu u srcu, nekakavu hladnocu u tijelu koja mi se nimalo nije svidjela pa sam odlucila da… ipak ne mijenjam planove. Na ulazu u Zenicu (s obzirom da sam isla druga po redu u velikoj koloni)usporila sam i dala signal drugima iza mene da me preteknu dok jos mogu jer ja uskoro ionako skrecem pa mi nije nista znacila isprekidana linija i slobodna suprotna traka. Kratko sam se zadrzala u Zenici a zatim vratila te nastavila putovanje. Nakon par kilometara vidjela sam upaljenu policijsku rotaciju i prepoznala jedan autombil koji je ranije (prije mog skretanja u Zenicu) vozio ispred mene. Nalazio se ispod kamiona a hitna pomoc bila je tek stigla. Prizor je bio stravican. Djeca su zahvaljivala Allahu da to nismo mi i po stotinu puta ponavljali: “To je onaj sto nas je pretekao u Kaknju!“ Nakon kraceg zadrzavanja, ponovo smo nastavili put pricajuci kako Allah, s.w.t., odredjuje sta i kada ce da se desi i da niko ne moze izbjec ono sto je njegov kader. Djeca su navodila neke primjere iz svog iskustva, a ja im to kroz Kur’an i Sunet objasnjavala znacenje tih dogadjaja. Podjestila sam ih na drugu situaciju: kada smo se vratili nazad 10 km na put koji smo vec bili prosli kako bi na njihovo insistiranje kupili jagode od ljudi koji su prodavali pored puta, nakon cega nas je (pri povratku na istom mjestu sa koga smo se ranije vratili) u zadnji kraj automnobila udario drugi vozac i pobjegao sa mjesta nesrece. Nakon 20 minuta, ponovo zastoj! Hitne se izmenjuju jedna za drugom. Policija ne dozvoljava nikom da ide ni sporednim putevima ne objasnjavajuci sta se zapravo desilo. Po jezivim zvukovima svirena hitne, policije i vatrogasnih vozila, moglo se slutit da se radi o necemu nesvakidasnjem. Ubrzo su se stvorile nepregledne kolone automobila i nervoznih vozaca koji su trubili bez prestanka, ali ni to nije rezultiralo ni najmanjim pomicanjem s mjesta na kome smo se nalazili… Nakon dva sata, policajci su poceli sa preusmjeravanjem saobracaja sporednim putem uz objasnjenje da je cisterna prosula gorivo i da je zbog klizavog puta doslo do lancanog sudara. Nailazeci pored mjesta nesrece, ja i djeca smo na trnutak potpuno zanijemili od prizora a zatim svi u jednom glasu uzviknuli: “Elhamdulillah ,Allah nas je zastito!“ U dubokom kanalu pored puta nalazila su se 4 automobila, a na glavnom putu bila su jos tri koja su se direktno sudarila. Stravican prizor koji nikada necu zaboraviti ali ne samo zbog posljedica nesrece vec cinjenice da su to bili svi automobili koje sam ja propustila prije ulaska u Zenicu… SubhAnallah, nema rijeci kojim bih mogla opisat taj osjecaj. Vallahi, osjecala sam se kao da sam se ponovo rodila i dobila novu sansu za dobra djela. Sa djecom sam se dogovorila da od tog dana jos vise povecamo nasa dobra djela i da ne zaboravimo zahvaliti Najboljem Zastitniku i Pomagacu koji je iznad svega. Doista, koliko god da mi planiramo nesto ili se trudimo da izbjegnemo, nikada ne smijemo zaboraviti, da sve sto nas zadesi nije nas moglo zaobici a ono sto nas je zaobislo nije nas moglo snaci, jer ima Onaj koji to odredjuje i propisuje, samo trebamo nauciti citati znakove i poruke koje nam Milostivi salje, jer On kaze: “Reci: Dogodice nam se samo ono sto nam Allah odredi, On je Gospodar nas.I neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju!“(Kur’an, Et-Tewba;51) Rekao je Allahov poslanik, Muhammed, saws,: “Trudite se koliko hocete, samo znajte da ce svako prokrciti put do tamo gdje mu je sudjeno.“(hadis biljezi Muslim)
Нема коментара:
Постави коментар