Tišina noći se uvukla u moje misli. Svi su utonuli u lepršavi san. Da li baš svi mirno sanjaju? Kako bi bilo lijepo da je tako? Ali kad pomislim na milione gladnih, koji praznog želuca ne mogu oka sklopiti, mislim i na one koji nemaju krov nad glavom, koji su promrzli do gole kože i ne osjećaju ni sebe ni oko sebe… mislima svojim smjestih se i kod bolesnih, koji se bore sa dušom svojom i na kraju mislim i na one koji se tek trebaju roditi. O Bože kakva ih sudbina čeka? I zato Te molim Svevišnji da te nedužne, nemoćne, koji tek dolaze na ovaj svijet prigrliš u Svoju milost i da nikad ne osjete ove prve…da se promijeni svijest u društvu i da bar oni krenu nekim boljim, pravednijim putem.
Autor:Ramzija Kanurić – Oraščanin
Нема коментара:
Постави коментар