Piše: Muhamed Ikanović
Pričati i pisati o islamu postalo je nešto kao hobi, a u posljednje vrijeme to je postalo usputno zanimanje mnogih.
Prije nastanka fakulteta i ovog savremenijeg načina obrazovanja, pravilo je bilo da se islamsko znanje stjecalo sjedeći pred učenjacima u džamiji ili na nekom drugom mjestu. Preporuka nekog učenjaka bila je osnova da neko počinje da govori i podučava islamu. Danas je zamjena za takvu vrstu preporuke fakultetska diploma, koja je osnova da bi se neko mogao baviti podučavanjem islamu. Ta vrsta formalnog školovanja daje pojedincu jednu osnovu na koju može da nadograđuje islamsko znanje, upoznajući se s njegovim osnovama kroz školovanje. Ali, i pored toga, ne treba zanemariti sjedenje i učenje pred učenjacima. To je ono što mi danas nazivamo “živa riječ”. Nikada, ni u jednom vremenu, islamski učenjaci nisu podržavali izučavanje vjere samo putem knjige, nego su uvijek savjetovali da se znanje stječe iz knjize pred učenjakom, uz njegov nadzor, koji će pojedinca dodatno podučavati, usmjeravati i odgajati. Čak su neki imali običaj reći: Kome učitelj bude samo knjiga, greške će mu biti brojnije od ispravnih stvari.
Ne želim da kažem da je diploma islamskog fakulteta uvjet da bi neko mogao pričao o islamu, ali onaj ko nema fakulteta, niti je slušao živu riječ učenjaka, a ne daije, taj nema pravo da mnogo zalazi u analize islamskih naučnih disciplina, niti da javno ljude podučava islamu.
Međutim, mi danas imam jednu vrstu “furke” kod pojedinaca, da se bave javnim “da‘vetskim” angažmanom, pa i da odgovaraju na pitanja islamske prirode.
Interesantno je da se to dešava samo sa islamskim naukama. Tako ćete naći inžinjere kako prevode Kur’an i u pitanje dovode druge prevode, koje su radili timovi stručnih ljudi iz raznih islamskih naučnih disciplina, a postoje i slični slučajevi s pravnicima, književnicima, pjesnicima itd.
Ono što je, istovremeno, za čuđenje, ali i za smijeh, jesto što niko ne pokušava da se povodi istom logikom, pa se počne baviti nečim drugim, poput medicine, nuklearne fizike, psihologije i sl.
Nisam imao priliku da čujem kako je inžinjer elektrotehnike otvorio stomatološku ordinaciju i počeo da popravlja i vadi zube.
Ali, kada su u pitanju stvari ahireta, onda o tome može da se priča i govori kako ko želi. Tako ti je kod naroda: Hodža ne treba da se miješa u politiku, ali u hodžin posao treba se svako miješati.
Imao sam priliku da vozim rođaka na intervju za imamski posao u jednom džematu. Kao što je i praksa, postojala je komisija za intervju. Vjerovali ili ne, komisiju je sačinjavao džematski odbor, sastavljen uglavnom od penzionera, a o njihovoj pismenosti ne bih da komentarišem. Znam jedino da o stvarima, koje su vezane za imamske kompetencije, nemaju blage veze, osim da mogu reći: “E ovaj ima lijep havaz”, što su i komentarisali tokom pauze za cigaretu. Bilesi, tražili su da kandidati povezu i hodžinice.
Svi bi da pričaju o islamu, a kada ih argumentima satjerate u ćošak, onda je izgovor: Ja nisam daija/daijka!
Da, on ili ona, nisu daije, nego ih onako ponijelo pa su sebi dali oduška da malo vaze, podučavaju, objašnjavaju, a sve pod izgovorom: svakako su se učenjaci razišli, pa gdje god udariš, i šta god kažeš, nešto ćeš potrefiti.
Poznato je da je jedan od predznaka Sudnjeg dana da će se ljudima povjeravati funkcije i pozicije za koje nisu kompetentni. Pa neka svako dobro razmisli prije nego što bilo šta kaže, jer time sebi tovari teret na leđa.
Gospodaru, molimo Te da nas podučiš korisnom znanju! Amin!
Нема коментара:
Постави коментар